Kako izliječiti oboljeli sistem zdravstvene zaštite?

Brza svakodnevnica često nam ne ostavlja vremena i prostora da se više posvetimo svom tijelu i onom što nam treba. Nažalost, tek kada čovjek ili neko njemu blizak oboli, počinjemo shvatati neophodnost pravovremenog djelovanja za bilo šta čudno što primijetimo na ili u svom tijelu. Neke od čestih pojava, bolove u zglobovima i mišićima, kao i ukočenost, nerijetko doživljavamo kao nešto normalno, ali ukoliko se ti simptomi zajedno sa simptomima sličnim prehladi i gripi, kao i naglim mršavljenjem pojavljuju učestalo i traju po 6 ili više sedmica, neophodno je posjetiti doktora.
Pravovremena dijagnoza i pravilan tretman najbolji su načini da se pristupi liječenju bolesti pod imenom „reumatoidni artritis“ (koji se često zamijenjuje sa reumom, iako nije ista bolest u pitanju). Ova bolest može pogoditi sve ljude, bez obzira na godine (najčešće između 20-40 godine), iako je primjetno češća pojava kod žena. Tegobe koje karakteriziraju ovo oboljenje nastupaju polagano: jutarnja ukočenost zglobova i mišića, ukočenost nakon dužeg sjedenja ili stajanja, nespretnosti pri uobičajnim dnevnim rutinama: držanje predmeta, zakopčavanje odjeće, potpisivanje i dr. Kroz vrijeme dolazi do bolova i oticanja zglobova, koji su uglavnom topliji na dodir, a koža oko njih izrazito crvenija. Ipak, ostvaren pravovremeni tretman može omogućiti oboljeloj osobi da ostane radno sposobna i društveno angažovana bez obzira na bolest, te da se fizičke manifestacije bolesti uopšte i ne pojave.

Iako se problemi koje nosi ova bolest uglavnom očituju fizički, ovo je bolest kompletnog organizma. Tijela oboljelih najčešće razviju anemiju, a mnogi pacijenti pate od gubitka apetita, težine, umora i stalnog fizičkog bola. Sa napredovanjem bolesti tijelo oboljele osobe sve je manje u mogućnosti da čak i najobičnije dnevne radnje vrši bezbolno i nesmetano. Obzirom da je bolest upalnog karaktera, ukoliko se ne tretira (ili još gore – pogrešno tretira), ona može oštetiti zglobne hrskavice, izazvati deformaciju zglobova pa čak izazvati i oboljenje unutrašnjih organa. Takva šteta je neobnovljiva i iz tog razloga je najbitnije što prije prepoznati bolest i spriječiti deformacije, koje mogu izuzetno narušiti svakodnevni život pacijenta (nerijetko je to gubitak posla, narušavanje socijalnog života i općenito onemogućena dnevna funkcionalnost).

Kakva je situacija po pitanju oboljelih od reumatoidnog artritisa u Bosni i Hercegovini? U Bosni i Hercegovini na pravilnu dijagnozu može se čekati i nekoliko godina radi kompliciranosti sistema zdravstvene zaštite, iako je nekada i 6 mjeseci (koliko inače traje dijagnosticiranje) previše. Također, svi lijekovi neophodni za pravilno liječenje nisu dostupni na esencijalnim listama. U FBiH jedan lijek je postavljen na esencijalnu listu, ali prema riječima naše sagovornice, inače predsjednice Udruženja Oboljelih Od Reumatskih Bolesti „SNAGA BiH“ Alme Stefanišin Serdarević, koja nas je nesebično uputila u ovu tematiku, neophodno je da se i drugi bazni lijekovi postave na ove liste, i to u svim kantonima. Također, izuzetno je važno uvesti biološku terapiju i u FBiH jer je ona trenutno provjereno najbolje rješenje za sve pacijente oboljele od ove bolesti.

Najnoviji način tretiranja reumatidnog artritisa, tzv. „pametna“ ili biološka terapija dostupna je oboljelim u Republici Srpskoj. Umjesto decentralizacije sistema, te na taj način ugrožavanja osnovnih ljudskih prava na život i liječenje, neophodno je načiniti korake da bolesnici/e u i u ostatku države dobiju zasluženi jednak pristup liječenju. U Federaciji BiH za hitne slučajeve postoje paradoksalne liste čekanja. Neki kantoni su uspjeli omogućiti ponešto od potrebnih procedura za integrisanje biološke terapije, pa je tako u Tuzlanskom kantonu omogućeno 20 bioloških terapija. Kako kaže gosp. Stefanišin Serdarević, u Kantonu Sarajevo još uvijek se nadaju sličnoj soluciji. Čekanje za tretiranje reumatoidnog artritisa oboljelima ni najmanje ne ide u korist, jer su u riziku od pojave sve jačih nuspojava i deformacija. Samostalno plaćanje biološke terapije od pacijenta iziskuje i do 30 000 KM godišnje. Samostalno plaćanje pravih lijekova od 200-380 KM mjesečno. Korištenje nepravilnih lijekova izaziva mogućnost još većeg unazađivanja bolesti. A u međuvremenu, ova bolest pogađa oko 40 000 do 50 000 ljudi u BiH (i mladih i starih), bez prethodnih upozorenja i predispozicija.

Fizička oštećenja i deformacije mogu se spriječiti ranim otkrivanjem i uključivanjem prave terapije, kojima većina građana/ki BiH nemaju pravovremeni pristup. Jednostavnom ekonomskom računicom možemo zaključiti da bi državi bilo isplativije platiti liječenje, nego posljedice neminovne činjenice da će jako oboljele osobe ostati bez zaposlenja i ponovo biti „na teretu“ države. Kome onda ova računica ne ide u korist? Osobama zaslužnim za ideju kreiranja 13 različitih politika esencijalnih listi lijekova i onima koji u agende svojih političkih partija (koje bi se trebale baviti pitanjima od krucijalnog zajedničkog značaja) uopšte ne uvrštavaju pitanja teških bolesti. Zašto bi, kada svako od njih, zahvaljujući svojim nerealno visokim platama omogućenim upitnim ostvarivanjem zaposlenja na različitim odlučujućim pozicijama, svoje zdravstvene usluge potražuju privatno i u drugim državama?

Za prepoznavanje reumatoidnog artritisa potrebno je primarno otići reumatologu koji pomoću odrđenih testova, pretraga krvi i slikovnih pretraga (ultrazvuk, magnetna rezonansa) može ustanoviti promjene na zglobovima i mišićima, te propisati terapiju. Hronični invaliditet uzrokovan je najčešće reumatskim bolestima poput reumatoidnog artritisa, koji najviše onesposobljava. Invalidska penzija je za takve slučajeve konačnica, a poznavajući plate i penzije u ovoj državi, oboljeli su osuđeni na doživotnu borbu i patnju sa nepristupačnošću liječenja.

Biološka terapija trenutno je najnoviji metod tretiranja nekih teških bolesti, među kojima je i reumatoidni artritis. Ona ne popravlja stanje zglobova, ali zaustavlja napredak bolesti i dalje propadanje. Kada bi pristup istoj bio omogućen odmah po otkrivanju bolesti, bilo bi moguće u potpunosti tijelo ne dovesti ni do kakvog oštećenja. Ipak, nadležni u sistemu zdravstvene zaštite u BiH očito ne smatraju da je ovom gorućem problemu potrebno permanentno rješenje koje se neće mijenjati zajedno sa promjenom vlasti. Iako bi 6-7 osoba moglo da se izliječi i radno osposobi u zamjenu za jedan trotoar ispred Predsjedništva ili 3 osobe po novom automobilu za službene dužnosti, očito je da to nije na primarnoj listi problema u sistemu zdravstvene zaštite. Sve dok Udruženja moraju da mole da se njihovi prioriteti postave uopšte u razmatranje onih nadležnih struktura koje plaćamo, a stanovništvo vjeruje da je osnovni problem općenito lošeg društvenog stanja u BiH etnička obojenost, osnovna prava ovdje ne mogu biti zadovoljena. Premiještanje fokusa sa imaginarnih identitetskih razlika na omogućavanje zadovoljenja realnih, jednakih i gorućih potreba svih nas neovisno od naših osobina, bio bi savršen prvi korak ka rješavanju pravih problema sa kojima se svakodnevno susreće svih 3,5 miliona stanovnika ove države. Za početak, krenimo od sistema zdravstvene zaštite, jer sistemski bolesni teško da ćemo se izboriti sa bilo kojim drugim problemom.