Dijabetes: borba za ostvarivanje prava pacijenata u BiH

Jedno od najčešćih, ako ne i najučestalije nezarazno oboljenje ustanovljeno u Bosni i Hercegovini zasigurno jeste dijabetes. Obzirom da ova bolest pogađa svaku desetu osobu, u državi sa malo stanovnika/ca poput Bosne i Hercegovine, velika je vjerovatnoća da svi mi imamo nekoga u bližoj ili daljoj porodici (ili smo to mi sami) ko se suočava sa tretiranjem ove za sada neizlječive bolesti i izraženim komplikacijama koje ona sa sobom nosi. Iako je sa pravilnim liječenjem i tretmanom moguće živjeti skoro bez ikakvih nuspojava, ova bolest radi nedovoljne spoznaje i pristupa lijekovima često dovodi do teških komplikacija, pa čak i do smrti. Šta nam govore ove činjenice? Svi mi, a posebno sistemi zdravstvene zaštite, moramo aktivno početi razbijati stigme koje se vežu za ovu bolest i početi djelovati: educirati slojeve društva o manifestaciji dijabetesa, njegovom tretmanu te pod hitno omogućiti pristup neophodnim kvalitetnijim sredstvima (lijekovima i pomagalima) zarad unaprijeđenja kvalitete života svih nas.

Odakle dolazi dijabetes?
Krenimo od početka: koji su razlozi nastanku ovog oboljenja uopšte? Odgovori su razni: dijabetes – „bolest modernog doba“ može biti uzrokovan nasljednim faktorima, ali i neredovnom i nepravilnom ishranom, te neadekvatnim životnim navikama (pušenje cigareta, konzumiranje alkohola, nagomilavanje stresa i dr.). Postoje dva tipa dijabetesa: Diabetes melitius tip 1 i Diabetes melitius tip 2. Prvi, tip 1, javlja se u ranom djetinjstvu ili pubertetu, vrlo vjerovatno uzrokovan nasljednim faktorom ili biva izazvan jačom infekcijom. Veoma teško se liječi, a pri kontroli bolesti pored nužnog korištenja lijekova i aparata za mjerenje nivoa šećera u krvi, neophodna je pravilna ishrana i fizička aktivnost. Diabetes tip 2 javlja se uglavnom u četvrtoj i petoj deceniji života čiji je okidač stres, kojemu prethode neredovna i nezdrava ishrana, gojaznost, loše životne navike. Sa pravilnim mjerenjem stanja šećera u krvi i adekvatnim lijekovima, te discipliniranom ishranom i fizičkom aktivnošću ona se može itekako kontrolirati, te pacijent/ica tako može voditi ispunjen život bez naročitih problema i komplikacija. Ipak, stvarno stanje na terenu, barem što se tiče Bosne i Hercegovine, daleko je od jednostavne kontrole nad ovom bolesti.

Dijabetes u BiH: Stanje na papiru u odnosu na stanje u stvarnosti
Zdravstveni sistemi svih država nalaze se pod velikim pritiskom uspostavljanja kontrole nad regulacijom zaštite građana/ki po pitanju ove bolesti jer je izrazito skupa (prema analizama rađenim 2011. godine, u BiH se godišnje se po pacijentu mora izdvojiti 629 dolara za liječenje dijabetesa i njegovih komplikacija). Pacijenti moraju redovno mjeriti nivo šećera u krvi (u prosjeku svakih 20 minuta osoba sa dijabetesom mora razmišljati o svom stanju i raditi na njegovoj regulaciji), za što je neophodno posjedovanje različite opreme: trake u kombinaciji sa mjeračem nivoa šećera u krvi, inzulin, inzulinske pumpice, kontinuirani mjerači šećera (koji uveliko olakšavaju sam proces radi izbjegavanja uboda u kožu prilikom mjerenja). Nažalost, esencijalne liste lijekova kreirane od strane Zavoda za zdravstvenu zaštitu namijenjenih oboljelima u Bosni i Hercegovini osiguravaju malo ili nimalo ovih suplemenata. Unatoč činjenici da je Federalno ministarstvo zdravlja usvojilo Strategiju borbe protiv dijabetesa u FBiH za period od 2014. – 2024. godine, kreiranu mahom od strane grupe liječnika i nevladinih udruženja koja se bave ovom temom, problemi i rješenja koja ona propagira još uvijek nisu došli na red za implementaciju u stvarnom životu. Ne postoji čak ni registar oboljelih, posebno ne kvalitetnija analiza stvarnog stanja. Pored toga, Parlament Federacije BiH 2012. godine donio je Rezoluciju o dijabetesu, čije je donošenje za cilj imalo zaustaviti i preokrenuti negativan trend obolijevanja od dijabetesa, te je ona prenešena svim nadležnim institucijama – Vladi Federacije BiH, Federalnom ministarstvu zdravstva, kantonalnim ministarstvima zdravstva, Zavodu zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH, kantonalnim zavodima zdravstvenog osiguranja, Zavodu za javno zdravstvo FBiH i kantonalnim zavodima za javno zdravstvo, svim zdravstvenim institucijama, privrednim subjektima, medijima i udruženjima oboljelih od dijabetesa da poduzmu sve odgovarajuće korake iz djelokruga svoje odgovornosti u vezi sa sprječavanjem, ranim otkrivanjem i liječenjem, uključujući i rehabilitaciju u svrhu smanjenja broja novooboljelih i umrlih od dijabetesa. Šta je većina ovih institucija učinila po ovom pitanju? Kao i svake godine prije ove, 14. novembra godine (na dan svjetske borbe protiv dijabetesa) pred medijima su spomenuli pacijente/ice i ponovo na velika vrata najavili reforme, da bi se istom povukli i sačekali naredni novembar da ponove sve to.

Bosanskohercegovačka svakodnevna borba sa negativnim birokratskim državnim, entitetskim, kantonalnim i općinskim pristupima tretiranja ovog stanja je, nažalost, još uvijek u punom jeku.

Višegodišnje analize različitih vladinih i nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini, kako u FBiH tako i u RS-u, ukazuju na to da je u BiH prisutan nezdrav životni stil i navike, te s tim u skladu i visoka prevalenca faktora rizika po zdravlje. Niska svijest društva o zdravlju, posebno manje obrazovanog stanovništva nižeg socioekonomskog statusa, neupitno utječu na to da se bolest dijagnosticira tek po težem manifestiranju ove bolesti (problemi sa vidom i ishranom, gojaznost pa sve do ozbiljnih srčanih, pulmoloških i drugih komplikacija). Na osnovu ovih podataka, možemo zaključiti da je neophodno intenzivirati sistematske preventivne programe i edukaciju stanovništva, smanjiti nedostatak stručnjaka iz ove oblasti u zdravstvenim institucijama održavanjem edukativnih programa i za samo zdravstveno osoblje, kao i preraspodijeliti sredstva koja državne strukture izdvajaju za tretiranje ove bolesti. Obzirom da redovno naglašavamo nedostatak postojanja državnog registra oboljenja i oboljelih, smatramo da je to prvi korak ka neophodnom osiguravanju jednakog tretmana za sve stanovnike i stanovnice Bosne i Hercegovine.

Nažalost, u BiH za neke stvari nisu potrebne stručne procjene: i laik može zaključiti da su osnovna prava pacijenata/ica ugrožena te da postoji intezivna diskriminacija po pitanju pristupa liječenju svih bolesti, pa i dijabetesa. Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije BiH“ br. 46/10 i 75/13) jasno navodi društvenu brigu za zdravlje stanovništva kao obavezu, što podrazumijeva očuvanje i unaprijeđenje zdravlja te otklanjanje rizika za razvoj oboljenja. Također, ovaj zakon „insistira“ na promociji zdravih stilova života, što je bosanskohercegovačkom društvu trenutno neophodno da bi mogli poboljšati jako negativan zdravstveni bilten građana i građanki. U ovom zakonu se, u prilogu svemu navedenom, kaže da se „društvena briga ostvaruje pod jednakim uslovima za sve stanovnike Federacije BiH“, pa se ipak golim okom može vidjeti da različite politike kantona čak uveliko dovode unazađivanju ostvarivanja ovog prava.

Kako se građani/ke BiH suočavaju sa dijabetesom?
Ranjive kategorije su u ovom slučaju u posebno lošim pozicijama: djeca, trudnice i starije osobe. Djeca, koja čak psihički bolje podnose oboljenje od svojih roditelja, od malih nogu moraju se navikavati da se moraju redovno „bocati“ da bi vodili normalan život, iako postoje aparati koji im sve to mogu olakšati. Nažalost, ekonomsko stanje u Bosni i Hercegovini iz godine u godine sve je teže i teže, pa je nerealno za očekivati da država može osigurati svoj svojoj djeci potrebne elemente. Štaviše, djeca uglavnom nemaju ni dovoljan broj trakica i inzulinskih pumpi pa se roditelji oslanjaju na sve moguće druge resurse: dižu kredite da bi finansirali liječenja, interferiraju sa regionalnim Udruženjima koja nerijetko doniraju svoje suplemente našoj djeci, te nerijetko ostaju primorani apelirati za pomoć putem humanitarnih akcija. Činjenica je da se skuplja i kvalitetnija medicinska pomagala za djecu najčešće dobavljaju što dobrom voljom Udruženja pacijenata iz drugih zemalja, što zajedničkom intervencijom udruženja i roditelja iz oba entiteta. Nije li ova saradnja onda dokaz da su barijere među građanima iz „viših identitetskih razloga“ izmišljena propagandna alatka za političku manipulaciju?

Kako se građani/ke snalaze? Primjer može biti nedavni slučaj (novembar, 2017.) kada je nepoznati bračni par iz Italije putem jedne BH televizijske emisije donirao nekolicini BH Udruženja i individua 2000 trakica, čisto „jer njima država daje viška“. U Bosni i Hercegovini, u prosjeku pacijent/ica (i to djeca, sa navršenim punoljetstvom ovo pravo se gubi) putem esencijalnih listi lijekova može ostvariti pravo na do 50 trakica mjesečno (što je otprilike ekvivalent vrijednosti od 50 KM). Kao da nije dovoljno porazno to što je ovaj broj trakica nedostatan stvarnoj potrebi (šećer u krvi mjeri se i do 10 puta dnevno, inzulin uzima 5-6 puta) pacijenti se suočavaju i sa tim da će vrlo vjerovatno dobiti trakice upitne kvalitete. Ipak, mjerenje i uzimanje inzulina tek je početak: u slučaju hiperglikemije ili hipoglikemije, brza reakcija sa adekvatnim suplementom od iznimnog je značaja, a kako doći do tog suplementa stvar je snalažljivosti, jer u većini situacija čak ni domovi zdravlja u BiH nemaju dovoljne zalihe glukagona koji rješavaju ovakva stanja.

Zaključak
Kompliciranost i nepovezanost među različitim zdravstvenim institucijama dovode do veoma otežanog protoka lijekova i neophodne opreme za kvalitetnu borbu sa dijabetesom. Ipak, moglo bi se metaforički reći da ako je situacija u FBiH crna, onda je situacija u RS-u siva. Zašto? Isključivo jer entitet Republika Srpska funkcioniše na osnovu odluka donešenih unutar jednog primarnog centra zdravstvene zaštite, pa bar u tom domenu razlike među pacijentima ne postoje. U FBiH je izrazito drugačije stanje: nadležnosti za donošenje zdravstvenih odluka prepuštaju se svakom kantonu posebno, koji iz najčešće ekonomskih i organizacionih razloga ne mogu zadovoljiti potrebe pacijenata/ica. Svaki kanton ima različite regulative koje uglavnom donose grupe ljudi u skladu sa svojim nahođenjima, koja mogu nastajati iz različitih razloga. Nije rijetkost da se politike usvajaju u skladu sa potrebama pojedinaca koji će po njihovom usvajanju imati određenu korist od tog procesa. Prema našim saznanjima, rasprostranjena su uvjerenja građana/ki da se u samoj konačnici kreiranja esencijalnih listi lijekova kriju potrebe farmaceutskih kompanija, ali i potrebe pojedinaca da u njih uvrste one lijekove koji su za njih „dobri“.

Da bi se i kao pacijent/ica, ali i kao mala državna zajednica uspješno izborili sa dijabetesom, neophodno je upoznati ga, te zajedno sa okolinom, koristeći regionalne i strane državne primjere identificirati i implementirati pravilne načine borbe sa ovom bolešću. U decentraliziranom i rascjepkanom zdravstvenom sistemu poput bosanskohercegovačkog, ovaj proces traži aktivan angažman na dugom i kompliciranom putu ka uređenijem liječenju, te je krajnje vrijeme za pozitivne promjene, ukoliko radi trenda iseljavanja zbog neadekvatnih životnih uslova ne želimo postati „zemlja ugašenog svjetla“. Ovo se posebno odnosi na dobro plaćene donositelje zdravstvenih politika u BiH, čije su matične institucije potpisnice brojnih domaćih međunarodnih dokumenata koji do srži definiraju adekvatne načine tretiranja ovog oboljenja (rezolucije o dijabetesu, strategije i mape puta za ključnih dimenzija borbe protiv dijabetesa i dr.).

piše: Esma Numanović, Otkucaji.net